Thursday, November 16, 2006

leak of the week #001

kako se u eri neprekidnog pljuska nove muzike sa interneta nositi sa:
1) preslušavanjem;
2) višestrukim preslušavanjem;
3) recenziranjem [slučajevi pod a) u 'profersionalnim' medijima; b) na blogovima]?

teško pitanje sa kojim se svakodnevno rvem i nemam dobar odgovor.
sećam se da sam pre nekog vremena predložio uredniku popboksa da se, lepo, svi odreknemo fasade magazina/webzinea kakvi postoje na mestima sa razvijenom industrijom/tržištem zabave i priznamo očigledno - ovde je mp3 pojeo, provario i, khm, izbacio svaki drugi vid konzumacije muzike.
moj
predlog je bilo pokretanje rubrike
leak of the week. to bi bilo mesto za nedeljni pregled stvari koje su procurile na internet, uz kratke utiske o preslušanom.
u takvoj rubrici sam tražio i izlaz iz paradoksa u kojem živimo zahvaljujuci internetu, gde se vremenski tok translira tako da događaji ostaju međusobno jednako razmaknuti, ali se svi odigravaju mesecima ranije nego što bi, nominalno, trebalo. tako se svi pravimo kao da neke albume nismo vec preslušali i, često, zahvaljujući opštoj nezanimljivosti muzičke proizvodnje, prestali da slušamo nedeljama pre nego što će se pojaviti u prodaji. tek oko njihovog prodora u 'realnost' časopisi objavljuju recenzije, što u opisanom stanju 'već odigrane budućnosti' ostavlja utisak o nepopravljivom kašnjenju. kada je u pitanju webzine ili druga internet forma, to je kašnjenje nedopustivo.

ovu sedmicu su obeležila dva leaka: bloc party - a weekend in the city (najavljen za februar 2007) i samoimenovani prvi album grupe math and physics club (na tu stranu su me pogurali neki tamo sa i! foruma)


bloc party - a weekend in the city
koliko sam samo svojih omiljenih albuma u prvi mah (nakon prvog slušanja) odbacio, verujući da je to zauvek... neki moji prijatelji se već dugo sprdaju na tu temu, do te mere da će uskoro prestati da sami testiraju novu muziku, sve čekajući da nešto nakon prvog slušanja proglasim za sranje. to je, obično, jasan znak da imamo posla sa pobednikom.

tako je bilo i sa bloc party prvencem silent alarm. tokom jedne od užasno dosadnih jutarnjih vožnji autobusom od grada b. na severu do beograda, po prvi put sam preslušao taj album. i rešio da to ostane naš jedini susret. u poplavi post-strokes gitarskih revitalizatora, nisam prepoznao ništa zanimljivo kod bloc party. mesecima kasnije, niko više ni ne zna kojim putem, rešio sam da proverim taj prvi utisak. možda upravo zbog toga što sam po njima postao notoran. rezultat je bio istovremeno poražavajući i dobrodošao - još jednom sam olako i prebrzo odbacio retko dobru ploču (poražavajuće) i... ispostavilo se da i u novom veku ima retko dobrih ploča (dobrodošlo).

bend je u najavama drugog albuma koristio reference koje su činile da se čitav zaplet lepo nadoveže na naziv njihovog prvenca. ako je ono bio silent alarm, imena philipa glassa, bartók béle i timbalanda zvonila su na uzbunu. i to na sav glas.

ozloglašeno prvo preslušavanje se u mom slučaju odigralo juče. ovoga puta (mada je to uvek slučaj) sam sasvim siguran da su nam isporučili sranje.

stvar počinje, lošije teško da može. samosažaljiva drama, glas u falsetu i predvidljivo gitarsko razbuktavanje stoje na onoj strani radiohead nasleđa iz devedesetih gde su se u međuvremenu zapatili muse. automatska diskvalifikacija zbog greške u nedostatku... ukusa? stila? mozga?
misli čovek, najgore mora da je prošlo. al' nema odmora za nas unesrećene. hunting for witches, posvećena bombaškim napadima u londonu 7/7/05, bi uz manje stilske zahvate mogla bez ostatka da se smesti u repertoar grupe him. nazovimo to instant neodarkom. što je eufemizam za kič.
tek od treće pesme bloc party počinju da liče na sebe, ali deluju kao manje inspirisani, dovitljivi i talentovani surogat. taj utisak nije posledica samo očajnog otvaranja albuma. i teško da ima ikakve veze sa glassom ili bart
ókom. a weekend in the city je izlapeli bloc party. no hits, only misses.

o prvencu math and physics club - uskoro.
čekaju vas: belle und sebastian, lieber und stoller, tweesome, pa-pa-pa-paaa, pokrajinska takmičenja iz oblasti experimentalne fizike i mnogo, mnogo toga...

8 comments:

d@super|studio said...

- pravo u centar sa vremenskim pomakom leak/release. u medjuvremenu se svi prave ludi, sta li?
- bloc party 2 je neopevani promasaj. to vam veli neopevani zaljubljenik u bp1.

spadoh na komentare.

bez komentara.

luzerka i jadnica said...

leak of the week, leak of the week, a luzerka jos nije uspela da ga pribaci.

a@super|studio said...

najdraza luzerko (a tolike su nam drage...),
nemo' ni pribacivati, sam' ces posle sebi pribacivati kog si djav'la pribacivala, kad si mogla, umesto, pribacit' sve cetir' uvis i... pribaciti nesto drugo satog interneta. a sta?
kako stvari stoje, sledeca LotW titula bi mogla pripasti albumu
various artists - do it again: a tribute to pet sounds.
ta grupa various artists mi, inace, nije medju omiljenijim, ali takvo nam je stanje na toj cevki iz koje leakuje.
procurila je i jedna pesma (singl?) sa predstojeceg albuma explosions in the sky. kada bi se pojedinacne pesme recunale u konkurenciji za LotW (a ne racunaju se. mi smo, more, album lovin' crowd!), to bi verovatno, bilo najzanimljivije.
steta (?) sto to ni jedno ni drugo necu tako skoro proveriti. prezauzet mi je kab(a/e)l serijama (how i met your mother, sezona 2, poslednje dve epizode studio 60, poslednje dve onih, sve jadnijih, gilmorica) i ponekim stripom (dopunjuju se ex machina, y - the last man, dmz, fables, 100 bullets + stosta).

go, bears! [gromki pozdrav za namjestenike west winga u bartletovoj administraciji!]

luzerka i jadnica said...

komplikovano ovo slepo kucanje, grešim ki blesava.

ja sam našla link za novi Take That, pa ako nekog zanima :P

inačer preslušavam novog Damien Rice-a, koji je uglavnom davež.

i da, jel sedma sezona Gilmorsica toliko dosadna, kao što piše ona metalna mašina?

a@super|studio said...

take THAT, man! genijalno.
ja sam d-loadovao damiena ricea tek posto sam procitao kasapljenje njegovog albuma na pitchforku pre neki dan. nisam ga jos preslusao.
sedma sezona gilmorica? hmmmm... zamisli kataklizmu. potom zaboravi kataklizmu, jer ona podrazumeva dramu, i zamisli postkataklizmicko stanje... nicega. potpuni sunovrat.

nego: umesto da slusam sve te smarace sto ovih dana objavljuju albume, bacio sam se, kao sto to periodicno cinim, na the wannadies. reci cu vam samo jednu stvar - omrazena sam osoba u svakom autobusu gsp-a u koji udjem. u mom prisustvu se dogdadja nesto sto u ovom involuiralom drustvu vise ne mozete sresti - ujedinjenje zbog zajednickog cilja. svi se okrecu prema meni, mrko me gledaju i krecu kandzama prema mojim slusalicama i izvoru nesnosne buke...
we like our power pop, and we like it LOUD!!! [nota bene: especially if swedish. 'cause swedes know the know]

a@super|studio said...

upravo sebi priredjujem mp3 double bill: preslusao sam pet sounds tribute, a dok ovo pisem vrti se damien rice.
ne bih ni pomislio da sad komentarisem, da me muka nije naterala, i to na cetvrtoj pesmi na njegovom albumu 9. shvatio sam da moram necim da se zabavim i skrenem paznju, jer bih u protivnom ispao wuss koji ne moze da izdrzi jednu (dobro, dve zaredom) plocu do kraja. da vam kazem, ne morate se bas na ovom komadu dokazivati kao izdrzljivi. ne isplati se.
bese li g-din rice onaj sto je napisao one pesme koje je hurley slusao na onom ostrvu u onoj seriji? pa cak i kada nam nije uspevalo da se odmah setimo ko im je autor i sa kojeg su albuma, nekako je sve bilo tear-jerking na neki sumanuti, ispravan nacin, i te su se pesme ispostavile kao veoma pamtljive, prepoznatljive, bas dobre. sto je samo isticalo cinjenicu da, pre nego sto ste postali totalni lostie i tv serijski opsesivac, niste dovoljno i/ili pazljivo slusali onaj album sto se zove o. kako god bilo, kada tom o dodate devetku, dobijete jednu veliku nisticu. ne znam da li me pratite.
ne bih sada da se zamaram nevaznim i iscitavam u novim pesmama damiena ricea stvari koje su mu se dogodile na putu izmedju dva recena albuma. sve u svemu, ovde se odlucio za prekomernu upotrebu inscenirane (lazne i dvodimenzionalne) patnje i besa. rezultat su, pored efemernih pesama, dva nova pravila kojima se uredjuju odnosi izmedju damiena ricea i mene: 1) damiene, odmakni se. i od mikrofona i od mene. covek je u miksu toliko blizu da slusaocu naprecac postane neprijatno. kada mi je zakukao na uvce, odmah sam pozeleo da ga odgurnem. i nabodem u glavu. da ima nesto uverljivo i opce-relevatno a intimno da nam saopsti - razumeo bih. ovako? step away, please. 2) damiene, sam si lepi 'parental advisory' nalepnice na kutije diskova. you lame bastard.
a pet sounds tribute? zasluzuje zaseban unos na blogu. kada se taj dogodi, vrtece se oko ukupno pet reci: daniel, johnston, god, only, knows.

a@super|studio said...

+ + +
9?!
zasto nam je, kog djavola, davao laznu nadu da ce na albumu biti 9 (9!) pesama. ima ih (!!!) 11!
someone?
please shoot me.

luzerka i jadnica said...

jel sam te lepo upozorila da je davež?
moje upoznavanje sa Demien Rice-om je bilo dosta čudno, recimo da je bio jedini CD u kancelariji, u peiodu dok nisam imala iPod i cd rezač, pa sam se navukla. cheers darling - omiljeni guilty plezir. al 9 nije ni za to.


pošto sam primetila da te kopka :P, evo ga linak za Take That http://www.filefactory.com/file/242328/ bilo bi lepo čitati riport u pola noći o ovom izdanju (ne, ja ga nisam daunlodovala)

+ mental note - various artist smo drugarica i ja ispisivala na zidovima sr.škole u nadi da će nekad neko primetiti da tu nešto nije u redu. džaba nam nade...

odoh sad, neko mi je ostavio intrigantni & pljuvački komentar na blogu, pa moram da dumam ko je.

Powered By Blogger